У овом посту ћете наћи песме које су читали други учесници Малих личних антологија – запослени у НКЦ-у, чланови Друштва књижевника Ниша и Прејаке речи.
Избор Стане Динић Скочајић Ката Полит Проблем ума и тела Када мислим о себи, није ми жао мене него мога тела. Оно није било тако непосредно и просто, тако рационално у својим жељама хотећи да буде дирано као што видра воли воду, као што жирафа жели да каска ивицом шуме, грицкајући меко лишће са врха дрвећа. Чини се неправедним, некако, што је моје тело морало да трпи јер сам ја, под чим подразумевам мој ум, била оседлана извесним узвишеним романтичним идејама које су ме терале да га тиранишем и надгледам га као окрутни средњовековни барон, или амбициозни муж, професор енглеског, који се стиди своје жене – њене љубави према тужним филмовима њених јевтиних јела и регионалних самогласника. Можда је моје тело волело, да је могло, да закаже један од наших састанака, да се врати кући у четири ујутру и одговори на моје мрштење са „Шта те се тиче!“ Можда би волело да је добијало више поклона: свиле, маскара. Да смо имали демократскије уређење можда бисмо чак доспели, упркос нашим различитим залеђима, и до гунђајућег међусобног поштовања, као Тони Кертис и Сидни Поатје који беже везани лисицама један за другог уместо садашње загонетне промене равнотеже моћи у којој проналазим себе како ме невољно вуче моје тело као какав брзи и немоћан пас. Како се ревносно баца напред, не застајући ни због чега, као да тачно зна где идемо. Превод са енглеског: Растислав Динић | Избор Владимира Станимировића Вилијам Стенли Мервин За годишњицу моје смрти Живео сам сваку годину без свести о њој Опраштао бих се од дана онда кад се последња Ватра заталаса к мени и настане тишина Тај неуморни путник Налик зраку умрле звезде Значи Више нећу наилазити на себе Одевеног у живот као нескладно одело Изненађеног на земљи Изненађеног љубављу неке жене Изненађеног људском бесрамношћу Изненађеног као данас док пишем после тродневног невремена Док ослушкујем птичји пев и посустајање кише И поклањам се не знајући чему Избор Драгана Ристића Васко Попа Пре игре Зорану Мишићу Зажмури се на једно око Завири се у себе у сваки угао Погледа се да нема ексера да нема лопова Да нема кукавичјих јаја Зажмури се и на друго око Чучне се па се скочи Скочи се високо високо високо До наврх самог себе Одатле се падне свом тежином Данима се пада дубоко дубоко дубоко На дно свога понора Ко се не разбије у парампарчад Ко остане читав и читав устане Тај игра |
Izbor Jadranke Milenković Al Purdi Živa ili nije To vam je kao priča jer se sve dugo dešava: tamo na uglu ulice u Otavi vidim tu ženu tek što nije klonula polako pada na razdele kao što ste čitali možda ću taman stići da je pridržim potrčim li što brže pre no što glavom udari o pločnik Naravno to je moja supruga ima tu izvesne doze užasa pauze kad se još ponešto događa bezmalo vidim pupoljke kako se rascvetavaju dok trčim ka toj ženi mojoj supruzi kako izgleda orhideje u brazilskoj džungli postoje kao ideje koje se ne mogu dokazati dok čovek sa tropskim šeširom jednu ne nagazi i ne usklikne Eureka ili slično -a dok o tome razmišljam njeno telo treska o zemlju naočari se rasprskavaju kraj nje sa muzičkim efektom ispod saobraćajne huke već je valjda i mrtva Naravno uzimam je u naručje i ljuljam je otprilike kao beživotnu lutku dok neko koga ne znam taksiju ne da znak dok prolaznici zure I eto mnogo godina potom dok uveliko starim ja još trčim ka njoj: ta žena pada vrlo polako daje mi sve više vremena da joj pritrčim i da je zgrabim i svakom prilikom svaki put kada padne mogla bi i da umre ili da ne umre a to će večno da traje to će večno da traje večno A što sam sve stariji sve brže trčim kad god potrčim uvek stižem do tog mesta pre no što padne trčim prebrzo da bih se mogao zaustaviti protrčavam kraj nje sve dalje to vam je skoro kao priča dok jedna orhideja vene u brazilskoj džungli ima tu dosta užasa Preveo Dragoslav Andrić | Izbor Dušana Milenkovića Lojze Krakar A Kolumbo putuje dalje, na brodu A Kolumbo putuje dalje, na brodu zapovjedi da se ispišu ove riječi: Zabranjujem oplakivati propale brodove, propalih brodova bit će stalno sve više. Zabranjujem misliti na žene, žene su majke kolebanja, koje je otac smrti. Zabranjujem čekati na ptice, lastavice proletješe odavno, vrapci ne mogu. Na jarbol ću dati privezati svakog tko ikad u snu bude sanjao strašno. Devedeset i devet od nas neće više nikad stupiti na zemlju, ali zemlja jest. Vidite li razbijeni brod u daljini? On i mrtav vjeruje da zemlja jest. Ne slušajte galebove: devedeset i devet muževa bit će im kad-tad bačeno, ali cilj ovog puta nije vječnost među ribama, čarolija je puta u radosnom otkrivanju vjetrova i riba i bivstva nad ribama, tko će od nas biti onaj stoti. Stoga na ovom brodu zabranjujem umirati. I brod ide dalje. Zemlja je poput ploda obješena na najvišoj grani vječnosti. Izbor Nikole Stefanovića Nikita Stanesku Tužna ljubavna pesma Jedino će moj život doista umreti za mene, jednom. Jedino trava zna ukus zemlje. Jedino krv moja čezne, doista, za mojim srcem, dok ga napušta. Vazduh je visok, ti si visoka, visoka je tuga moja. Tuga moja čuje još nerođene pse koji laju ljude još nerođene. Dolazi vreme da umiru konji. Dolazi vreme da ostare mašine. Dolazi vreme kad pada hladna kiša i sve žene imaju tvoju glavu i nose tvoje haljine. Dolazi i neka velika, bela ptica, da snese mesec na nebo. Preveo Adam Puslojić |
Izbor Nemanje Vujičića T. S. Eliot Putovanje mudraca "Hladno nam bogme beše, Baš najgore doba godine Za put, i ovako još dalek put: Drumovi zapali i vreme steglo, Pusta ciča zima." I kamile ožuljane, ranjavih nogu, tvrdoglave, Ležu u raskvašen sneg. Ponekad smo i žalili Za letnjim palatama na padinama, za terasama, I svilastim devojkama što služe šerbet. Pa onda goniči, psuju, gunđaju I beže, traže piće i žene, I noćne vatre se gase, i nemaš gde da se skloniš, I gradovi neljubazni i varoši nama nesklone I sela prljava i cene za nas svud više: Nije nam bilo baš lako. Najzad smo rešili da za put koristimo noć, I spavasmo na mahove, A u ušima tad nam glas, kako Čista ludost je sve to. Onda u zoru siđosmo u nešto topliju dolinu, Mokru, bez snega, mirisnu od bilja; U kojoj potok beše i vodenica razgonjaše mrak, I stabla tri na nebu behu nisko, I konj neki beo i star jurnuo je livadom. Onda stigosmo do krčme s ulazom u lozi, Šest se do vrata ruku kockalo u srebro I noge bile prazne mešine vinske. Al' nikakvo obaveštenje ne dobismo tu, i tako produžismo put I stigosmo uveče, i gotovo odmah Nađosmo mesto; pa dobro je (možda ćete reći). Davno, sećam se, bejaše sve to, I isto bih opet postupio, ali zapiši To zapiši To: da l' čitav pređosmo taj put zbog Rođenja ili Smrti? Sigurno, bilo je Rođenje tu, Dokaz imasmo i nema u to sumnje. Viđao sam i pre rođenje i smrt, Ali mislio sam da su drukčiji; ovo Rođenje beše Teška i gorka agonija za nas, ko Smrt, naša smrt. Vratili smo se u naše zemlje, u Kraljevstva ova, Al' ne beše nam više lako pri duši, u starom poretku stvari, Sa tuđim svetom što držaše se bogova svojih. | Izbor Milene Mišić J. V. Gete Faust – uvod Priđoste opet, lelujna stvorenja, kao pred davni mutni pogled moj. Da vam sad čvrsta dam uobličenja? Zar još sam srcem sklon zabludi toj? Vi navirete svud iz isparenja i magle - lepo! vaš nek vlada roj! Kako mi dušu mladićki potresa čarobni dašak oko vaših lesa! Vi donosite slike vedrih dana mnoge su drage seni usred vas; javlja se, ko iz zamrlih predanja, ljubavi i drugarstva prvi čas; pominje zbrku životnih putanja obnovljenoga bola žalan glas i dobre duše koje, prevarene od kobi zle, uminuše pre mene. Buduće pesme oni čuti neće kojima nekad svoje prve slah; rasu se krug što ljubazno saleće, utihnu onaj prvi odjek, ah! Moj bol sad mnoštvo neznano presreće od koga me je i kad pljeska strah, a što sam negda pesmom razgaljivo ko zna kud luta, ako je još živo. Čežnja me, već zaboravljena, goni tim duhovima, u mir, ozbiljnost, sklad, kao da s harfe Eolove zvoni pesma i šapće polujasan jad, ježim se, suza za suzom se roni, strogo se srce sve razneži sad; što imam, to se u daljini skriva; što nestade, za mene stvarnost biva. |